Slični smo, veoma

Ove godine 19.2. sam bila na online konferenciji, koju je organizovala ukrajinska asocijacija za transakcionu analizu.

Iako smo se na ovoj radionici dotakli značaja konteksta u kojem živimo, iako je voditeljka radionice spomenula opasnost pod kojom se u aktuelnom momentu nalazila Ukrajina, čini mi se da niko od učesnika nije bio dovoljno svestan opasnosti koja nadolazi.

Sećam se da je slično bilo i 1992. u Bosni, pred rat.

Moja komšinica je dva dana pred evakuaciju krečila stan, iako nismo imali vodu.

Baš je u tom momentu bilo važno da se okreči.

Verovatno da lakše ne misli i ne oseća.

Kada je nadolazeća opasnost ogromna i neizbežna, jedan od naših mehanizama preživljavanja je i “smrzavanje”.

To znači da uopšte nismo svesni kako se osećamo, niti možemo jasno da mislimo o situaciji u kojoj se nalazimo.

Iako možemo osećati jaku potrebu da nešto radimo, što baš i nije u skladu sa našim trenutnim kontekstom.

Ovo poređenje me još jednom podsetili koliko smo slični.

Gde god da živimo, koje god nam je boje koža, koje god da smo vere i ubeđenja.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Bežanje od tuge – put u ćorsokak?

Sjajan crtani film “U mojoj glavi”, koji ukazuje na funkciju osećanja tuge, od kojeg skoro svi pokušavamo da pobegnemo.

I koji mi je bio inspiracija za ovaj tekst

Kada kroz iskustvo naučimo da nema saosećanja i razumevanja kada smo tužni, mi naučimo da tugu “duboko sahranimo”.

Da bi je što bolje prikrili, i od sebe i od drugih, mi osećamo ljutnju ili čak bes. Naravno sve nesvesno.

I tako započinje krug “samoispunjavajućeg proročanstva”.

Kada nam je najpotrebnije razumevanje i saosećanje drugih, ono izostane.

S obzirom da drugi vide napad, a ne našu ranjivost, dobijemo isto za uzvrat ili povlačenje umesto podrške.

I tako ponovo potvrdimo da nigde nema mesta za naša osećanja, da nas niko ne razume, da niko nije tu za nas.

Kako izaći iz začaranog kruga?

Rekla bih da je put dug.

Da stignemo do tačke da razvijemo kapacitet za dijalog u kom ima mesta za više istina.

Da slušamo, umesto da reagujemo.

Da ostanemo sa neprijatnim osećanjima umesto da bežimo od njih, da bismo naučili nešto što ne znamo o sebi.

Nema recepta za ovaj proces.

Osim upornog i dugog bavljenja sobom.

Manje kroz teoriju, više kroz iskustvo.

I pošto ovi procesi dolaze sa mladih mesta u nama, potreban nam je neko ko će nam pomoći u tome, najviše svojim primerom.

 

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Šta nam želim u 2022.?

“Najbolje se osećam kada ne razmišljam kako se osećam”.

Rečenica iz filma “Toma”.

Koja odlično opisuje strategiju preživljavanja traumatizovanih.

Posebno onih, kojima su izvor opasnosti bili najbliži.

Oni koji su trebali da vole.

Štite.

Umiruju.

Ohrabruju.

Podržavaju.

A nisu.

Jer ni oni nisu imali nekog takvog.

Rezultat toga je preplavljujući i nepodnošljiv bol.

Jedini način da se izborimo sa njim je da ga odsečemo – ne mislimo o njemu i da ga ne osećamo.

Sve da bi preživeli – fizički i psihološki.

Jer je preživljavanje prioritet.

Cena te strategije dugoročno je veoma visoka – gubitak telesnog i mentalnog zdravlja.

Da je ne bismo platili, zapravo moramo mnogo i dugo da se bavimo sobom.

Da se upoznamo i sprijateljimo sa svim otcepljenim delovima sebe.

Što podrazumeva i povezivanje sa mnogo bola.

Od kojeg smo bežali godinama i decenijama.

Neko kroz preteran rad, neko kroz prejedanje, neko kroz opijanje, brojne ljubavne veze….niz je veoma dugačak.

Želim nam svima u 2022. dovoljno hrabrosti da se pozabavimo sobom.

Da bismo stvarno živeli.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Kako se odnosimo prema onima koji su preživeli nasilje?

Na žalost živimo u patrijahalnom i seksitičkom društvu.

Tako da žrtve seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja osuđuju mnogi. I muškarci i žene.

Što nije odmah prijavila, šta je do sada čekala i sl.

Što je i išla sa njim, šta je tu tražila.

Što je provokativna u oblačenju, ponašanji i sl.

Deluje mi kao da nam je potrebno podsećanje da svako od nas ima pravo da kaže “ne” bilo kada.

Dakle, mogu da sa nekim flertujem, razmenjujem fizički dodir i u nekom momentu se predomislim i kažem ne.

To pravo ima svako.

A to što to nekoga razjari, raspiri potrebu za demonstracijama sile i moći, e to je nelegalno.

Svako ko u startu osuđuje žrtve, svesno ili nesvesno daje doprinos kolektivnom nasilju.

Kojeg ima na pretek u našem društvu.

 

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad

 

Šta smo izgubili odlaskom Đorđa Balaševića?

Preranom smrću Đorđa Balaševića završila su se mnoga “detinjstva”.

U našim fantazijama on je bio večan, a umro je pre vremena.

Time smo se sučili i sa sopstvenom smrtnošću, a i sa smrtnošću naših roditelja, u slučaju da su živi.

Imao je integritet – konzistentno je bio protiv “ludila”.

I u tome se mnogi od nas sa njim identifikuju.

Svaka “crna ovca”.

Bio je pitom i topao, kao neki naši značajni preci.

Ako smo imali sreću da ih imamo.

Radio je ono što je voleo i u šta je verovao, i bio najbolji u tome.

Sjajan model za smisao, zar ne?

Stvorio je dela koja su postala naš večiti kapital.

Znao je da je ljubav najveća sreća, a ne status, imidž ili slava.

Da su ljudi najveće čudo, gde god da žive.

I sada kada je otišao, normalno je da je tuga pregolema.

Izgubili smo mnogo.

I dobili neprocenjiv dar njegovim postojanjem – model da živimo u skladu sa sobom.

Neka mu je večna slava.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

 

Dobro je biti “lenja majka”?

Ko su lenje majke? Kako ih možemo opisati?

Termin “lenje majke” je zapravo metafora za majke koje daju detetu dovoljno prostora da radi stvari samostalno, u skladu sa svojim uzrastom. To su zapravo sjajne majke, koje deluje kao da su lenje u odnosu na prezaštićujuće majke. One ne rade umesto dece one radnje za koje je dete samo sposobno. Na primer, ne prenose dete preko praga, koje već hoda,  da ne bi zapelo, ne sitne hranu kada dete ima zube ili uglavnom ne skupljaju igračke umesto deteta nakon što napuni tri godine. Takođe, “lenje majke”ne brinu preterano jer dete vide kao dovoljno kompetentno za zadatke koji mu uzrasno pripadaju. Svesne su opasnosti sputavanja deteta zbog sopstvenih strahova  – da će se time povećati šansa da njihov dečak ili devojčica postati inhibirani i pasivni.

 

Zbog čega bi svaka mama trebala da bude pomalo lenja?

Baš zbog toga da bi deca razvila poverenje u svoje sposobnosti. Uvek kada uradite nešto umesto deteta, time mu šaljete poruku da nije sposobno za tu aktivnost. U početku sticanja veština dete je nespretno (kao i odrasli), i da bi se to promenilo, dete mora dobiti priliku da vežba. Istraživanja su pokazala da deca koja su dobijala teške zadatke, na gornjoj granici svojih sposobnosti, kasnije postaju ambiciozna i preduzimljivija od onih koji nisu imali takvo iskustvo.

 

Šta lenja mama ne radi umesto deteta?

Ništa što samo dete može uraditi dovoljno dobro. Danas su svim zainteresovanim roditeljima  dostupne informacije šta na kom uzrastu dete može uraditi samo ili uz pomoć odraslih. Moje iskustvo govori da mnogi roditelji u nedostatku vremena i strpljenja rade umesto deteta. Kada se ovo dešava povremeno, to je u redu. Problem nastaje kada to postane pravilo. Zamislite primer majke koja umesto 13-godišnjeg deteta prepisuje propušteno gradivo. Za to dete dugoročno bi bilo mnogo bolje da se “samo mučilo” nego što je steklo doživljaj da to ne može samostalno da uradi. Tako se stvaraju temelji niske tolerancije na frustracije, pasivnosti i sumnje u sebe.

 

Koliko prezaštićivanjem možemo sami na neki način da upropastimo sopstvenu decu potpuno nesvesno?

Prezaštićivanjem “sečemo krila detetu”. Kada posmatrate detetov dugoročni interes, to svakako nije da zavisi od roditelja. Jer će posle imati potrebu da zavisi od drugih ljudi. A u odnosu zavisnosti niko ne može dovoljno da iskoristi svoje potencijale. Obično roditelji imaju nesvesnu motivaciju da prezaštićuju dete. Na primer, da bi skrenuli fokus sa problema u bračnom odnosu, oni se preterano usmeravaju na dete. Zato je važno da svako od nas proveri sa sobom da li svoje potomke tretira “kao goste u svojoj kući”, koji treba da postanu samostalni odrasli. Ili nam je nezamislivo da ne budu u našoj blizini. U drugom slučaju, sjano bi bilo da se pozabavimo sopstvenim životom, da ne bi upropastili naše  potomke, a i svoju mogućnost da živimo kvalitetno, van odnosa zavisnosti sa njima.

 

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog, psihoterapeut, edukator i supervizor o roditeljstvu, za Blic Ženu 20.6.2020.

 

Kako pomoći klijentu koji istovremeno želi i ne želi promenu?

Motivaciono savetovanje je jedan od pristupa kojima se može pomoći ljudima da promene neželjeno ponašanje.

Usmereno je na razvijanje klijentove svesti o posledicama neželjenog ponašanja, tj. njegove brige u vezi sa određenim ponašanjem.

Stil savetovanja je jedan od najvažnijih aspekata efikasnog motivacionog savetovanja, i može u velikoj meri determinisati klijentov otpor, ali i promenu ponašanja.

Koja je osnovna pretpostavka ovog pristupa?

Ovaj pristup je baziran na pretpostavci da je ambivalencija normalna i da prihvatanje ambivalencije i klijenta generalno ubrzava promenu.

U motivacionom savetovanju klijent nikad ne bi trebalo da se oseti da je konfrontiran od strane savetnika.

Klijent i savetnik su “tim” u borbi protiv “problema”.

Da li prihvatanje klijenta znači sa se slažemo sa njim i odobravamo njegove postupke?

Prihvatanje klijenta nije isto što i saglasnost ili odobravanje. Prihvatajući stav ne sme da spreči savetnika da ima različit stav od klijenta.

Važno je za savetnika da sluša klijenta sa poštovanjem i željom da razume njegovu perspektivu.

Bivajući potpuno prisutan, neosuđujućeg stava, savetnik gradi terapeutski savez sa klijentom, što je važan uslov za promenu.

Šta je svrha ovog pristupa?

Motivaciono savetovanje daje mogućnost da pomognemo klijentu da uvidi nesklad između neželjenog ponašanja i njegovih ciljeva, pri čemu klijent ne sme da se oseća pritisnuto da to učini.

Kada se motivaciono savetovanje učini valjano, rezultira time da klijent sam predstavlja razloge za promenu, a ne savetnik – ljudi više veruju u ono što čuju da su sami izgovorili od onoga što čuju od drugih.

Kada je motivaciono savetovanje dobro izvedeno, nije savetnik taj koji izražava brigu i nameru za promenom, već je to klijent.

Takođe, u motivacionom savetovanju “otpor” se posmatra kao dvosmernu ulica. Dakle, poricanje nije “usađeno” u klijenta, već raste u interakciji sa savetnikom. Može biti izmamljeno ili pojačano konfrontacionim stilom savetovanja.

Veštine motivacionog savetovanja

Motivaciono savetovanje koristi četiri veštine. Svrha im je da ohrabre klijente da govore i istražuju svoju ambivalenciju u vezi sa neželjenim ponašanjem.

Ove četiri veštine su poznate pod skraćenicom OARS – (1) otvoreni tip pitanja, (2) afirmacija, (3) reflektivno slušanje i (4) sumiranje.

Uspešno korišćenje ovih veština rezultira time da je savetnik u mogućnosti da izmami “priču o promeni” u kojoj klijent predstavlja agrumente u korist konkretne promene.

Kada klijenti pričaju o promeni, to onda znači da se povećava njihova motivacija za promenu. To je i cilj motivacionog savetovanja.

 Pitanja otvorenog tipa

Pitanja otvorenog tipa su ona koja zahtevaju duže odgovore od “da” ili “ne” i koja omogućavaju dijalog. Primeri:

  • “Šta su dobre stvari u vezi sa …..?”
  • “Recite mi više o ne baš dobrim stvarima u vezi sa …….?”
  • “Deluje kao da imaš briga u vezi sa …… Reci mi više o tome.”
  • “Šta je to što te brine?”
  • “Kako se osećaš u vezi sa …?”
  • “Šta bi preduzeo u vezi sa tim?”
  • “Šta znaš o …?

 Afirmacija

Kada koristite izjave poštovanja i razumevanja za svog klijenta, tokom sesije, stvarate atmosferu podrške i gradite odnos sa klijentom.

Afirmativno izražavanje o klijentovim snagama, dostignućima u prošlosti i nastojanjima za promenom, pomažu u građenju poverenja. Primeri afirmacije uključuju:

  • “Hvala što ste ovde danas.”
  • “Cenim što govorite o svom ……”
  • “Vi ste očigledno snalažljiva osoba, čim ste se tako nosili sa tim teškoćama.”
  • “Vidim da ste zaista snažna osoba.”
  • “To je dobra ideja.”
  • “Teško je o tome govoriti… Zaista cenim što nastavljate sa ovim.”

Važno je napraviti razliku između afirmacije i pohvale.

Pohvala nije deo motivacionog savetovanja. Ona ukazuje na raskorak u statusu odnosa savetnika i klijenta. Hvaljenje nekoga zbog toga što radi nešto za šta Vi mislite da je dobro je posve drugačije od ohrabrivanja nekoga prepoznavanjem snaga i dostignuća te osobe.

Reflektivno slušanje

Reflektivno slušanje je ponavljanje onoga što je klijent izgovorio. Važno je reflektovati i skrivena značenja i osećanja koja je klijent izrazio, jednako kao i reči koje je koristio. Korišćenje reflektivnog slušanja je kao ogledalo za tu osobu, tako da ona može da čuje od savetnika kako su komunicirali.

Reflektivno slušanje pokazuje klijentu da je savetnik razumeo ono što je rečeno, ili se može koristiti da se razjasni ono što je klijent želeo da kaže. Efektivno reflektivno slušanje ohrabruje klijenta da nastavi sa pričom i trebalo bi da dozvolite dovoljno vremena da se to zapravo i desi.

U motivacionom savetovanju, reflektivno slušanje se koristi da naglasi klijentovu ličnu motivaciju za promenom u vezi sa neželjenim ponašanjem.

Primeri:

  • “Deluješ iznenađeno što tvoj rezultat ukazuje da si u rizičnoj grupi.”
  • “Zaista ti je važno da sačuvaš vezu sa dečkom.”
  • “Osećaš se neprijatno dok pričaš o ovome.”
  • “Ljut si, jer ti žena zvoca zbog tvog ……”
  • “Želeo bi da smanjiš …….”
  • “Zaista uživaš u ……..i ne bi da prekineš, ali primećuješ da ti to pravi izvesne probleme.”

Sumiranje

Sumiranje osnažuje reflektivno slušanje, posebno u vezi sa brigom i pričom o promeni. Prvo, klijenti čuju sebe kako to izgovaraju, onda čuju kako to savetnik reflektuje, a onda to opet čuju u sumiranju. Savetnik bira šta će u rezime uključiti, i menja pravce procesa time što na neke detalje stavlja akcenat, a na druge ne.

Važno je da sumiranje bude sažeto i da sadrži obe dimenzije ambivalencije, kad god je to moguće.

Primer sumiranja:

“Dakle, ti zaista uživaš u …… i ne misliš da to radiš više nego što to tvoji prijatelji čine. Sa druge strane, mnogo više trošiš na …., nego što možeš da priuštiš i to te zaista brine. Nalaziš da postaje sve teže plaćati račune,a i kreditne kartice su ti ugašene. Partner ti je ljut, a ti ne voliš kada je tako. Pored toga, primećuješ da imaš probleme sa spavanjem i teško ti je da se setiš nekih stvari.”

Pomoć klijentu da reši svoju ambivalenciju u vezi sa prekidom neželjenog ponašanja je usmerena ka omogućavanju klijentu da spozna argmente u korist promene.

Koje situacije bi trebalo da izbegnem kada koristim motivaciono savetovanje?

Postoji više situacija koje bi savetnici trebalo da izbegnu, posebno kada rade sa klijentom koji ispoljava ambivalenciju ili je u konfliktu u vezi sa svojim ponašanjem (Miller & Rollnick, 1991, p. 65):

Konfrontacija vodi poricanju

Kada klijent ispoljava ambivalenciju, savetnik može krenuti u raspravu o klijentovim problemima i potrebi za promenom.

To je tačka u kojoj  savetovanje kreće silaznom putanjom u kojoj pobednika nema, već se proces pretvara u konflikt.

Zatvorena pitanja

Zatvorena pitanja su ona na koja se obično odgovara sa “da” ili “ne”, što stvara utisak da sama sesija ne ide ni u kom pravcu. Zatvorena pitanja obično za cilj imaju isključivo ono što savetnik želi da sazna.

Sesija nema za cilj utvrđivanje da li je klijent u pravu ili ne, naprotiv. Otvorenija pitanja i refleksivni stil su daleko prikladniji, a takođe dozvoljavaju i klijentu da govori. Ako savetnik upadne u zamku zatvorenih pitanja, od pomoći je da da komentar na temu odvijanja same sesije.

Ekspert” u rešavanju problema   

Kada savetnici postave sebe u ulogu “eksperta”, to kod klijenata izaziva osećaj nemoći. Rezlutat je pasivan klijent koji krivi savetnika ako njegov savet nije našao primenu, ili klijent koji pruža otpor i koji želi da povrati nešto moći za koju veruje da je izgubio.

Etiketiranje

Savetnici i klijenti mogu biti uhvaćeni u problematiku dijagnostičkog obeležavanja. Ponekad, savetnici veruju da je važno da klijent prihvati etiketu. To dovodi do klijentovog osećaja zarobljenosti u poziciji u kojoj ili mora da prihvati etiketu, ili rizikuje da bude označen kao neko ko je u procesu poricanja, ili pruža otpor.

Dr Danijela Budiša Ubović, međunarodni edukator i supervizor iz transakcione analize u oblasti psihoterapije, Novi Sad

Literatura:

1.Prochaska J.O. &  DiClemente C.C. (1982). Trans-theoretical therapy – toward a more integrative model of change. Psychotherapy: Theory, Research and Practice 19(3):276-288.

2. Miller, W. R. &  Rollnick, S. (1991) Motivational interviewing: Preparing people to change addictive behavior. New York: Guilford Press, 1991.

 

 

Lični razvoj u doba Korone – koliko je moguć?

Nema svako sreću da krizu zbog aktuelnog virusa iskoristi za lični razvoj.

Tu posebno mislim na čitanje i učenje onog što u redovnim okolnostima nismo stizali, online edukacije, vebinare, pisanje i sl.

Što je i normalno, zbog uznemirenosti koju možemo osećati zbog novonastale situacije.

Svaka promena zahteva adaptaciju, posebno promena koja vodi u pravcu pada kvaliteta života.

Dok smo u procesu adaptacije, očekivane su turbulencije na planu raspoloženja.

A i nije nam toliko do ličnog rasta i razvoja, koliko do preživljavanja.

U ovoj situaciji, najviše na psihološkom planu (ako smo fizički zdravi, kao i naši najbliži).

Jer je naša potreba za kontaktom sa drugim ljudima veoma snažna.

Koja je sada značajno ugrožena zbog neophodne fizičke distance koji moramo držati za vreme pandemije.

Da, postoji mogućnost online susreta, što je opcija “bolje išta nego ništa”, ali nije “to to”.

Živ kontakt je ipak još uvek nezamenjljiv, bar za nas koji spadamo u “analogne” generacije.

Takođe, neki ljudi su ostali bez posla, neki bez pola plate, a neki ne znaju kako da održe privatni posao u ovim uslovima.

Naravno da se u prvi mah ne mogu fokusirati ni na šta drugo, osim na informacije vezane za aktuelnu situaciju.

Povrh svega, određene ljude neki aspekti ove situacije katapultiraju u prošla iskustva kada im je bila ograničena sloboda.

Kada su se osećali bespomoćno, beznadežno, očajno.

Kada su mislili da nevolja nikada neće proći. Da nikada neće izaći iz “logora”.

To su situacije ranijeg zlostavljanja, maltretiranja i/ili zanemarivanja.

Ili prethodnih ratova, bombardovanja, progona i sl.

Zato, spustimo očekivanja. Sada je preživljavanje prioritet.

A svaka relaksacija, igra ili uživanje, dodatni bonus.

A samoaktualizacija (ostvarivanje ličnih potencijala)….može sada, a može i da sačeka bolja vremena. 

 

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Što je važno “biti u svom jatu”?

Potreba da pripadamo veoma je važna za naš identitet.

Bez doživljaja pripadnosti nekoj grupi teško da se možemo osećati dobro u vezi sebe.

A najvažnije grupe u našem razvojnom periodu su porodica i vršnjaci.

Kada je u pitanju porodica, neki ljudi imaju doživljaj kao da ih je “roda ispustila u pogrešno gnezdo”.

Dakle, vide sebe različite od svoje okoline. I samim tim pogrešne, neadekvatne, drugačije, ali u negativnom kontekstu. Kao da sa njima nešto nije u redu.

Ako se prepoznajete u ovom uvodu, najbolje znate koliko usamljenosti, bola i osećanja neadekvatnosti nosite u sebi.

Slično kao u basni o “ružnom pačetu”.

U kojoj se nalazi i odgovor kako stići do isceljenja – a to je da nađete svoje jato.

To znači da je potrebno da budete sa sebi sličnima, najpre po senzibilitetu, osobinama ličnosti, vrednostima, ciljevima, interesovanjima, i sl.

Kako ćete prepoznati da li je jato Vaše?

Po tome što ćete osećati da ste deo grupe. Da je sa Vama sve u redu. Da su Vaše želje i potrebe normalne.

Kako da ne zalutate tražeći svoje jato?

Tako što se nećete dugo zadržavati tamo gde imate doživljaj da ste “autsajder”.

 

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog, psihoterapeut, Novi Sad