Jesam li ja luda?

Ako se mučite sa anksioznošću, važno je da razlikujete misli i osećanja od činjenja.
Svaka misao i svako osećanje su u redu, nema zakona kojem podležu.
Dok to za ponašanje ne važi.
To što nešto mislite i osećate ne znači i da ćete preći u neprihvatljivu akciju.
Na primer, iako ste besni zbog neki postupaka Vaših pretpostavljenih i imate fantaziju da ćete nekog od njih nokautirati, ne znači da ćete to i uraditi.
Kao što ne znači da ste ludi ako imate ludu misao ili se plašite stvari koje Vam objektivno gledano ne mogu naškoditi.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Šta je lekovito za anksioznost?

Kako je usmerenost na razmišljanje “šta ako” temelj anksioznosti, tako je dozovoljavanje sebi da osećate anksioznost često lekovita.

To znači da bez ikakvog prosuđivanja ili preispitivanja pustite sebe da osećate anksioznost. Da budete anksiozni koliko Vam je potrebno.

Lakše reći nego učiniti.

Uverenja da ne bi smeli da se osećate na određeni način ili da ćete poludeti ako nastavite da se tako osećate, često su prepreka na tom putu.

Psihoterapeuti su obučeni da kroz odnos sa klijentom i primenu određenih terapijskih strategija, pomognu ljudima da puste sebe da se osećaju kako se osećaju, umesto da se rvu sa svojim osećanjima.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Anksioznost kao samoispunjavajuće proročanstvo

 

 

Jedan od primera kako funkcioniše tzv. “samoispunjavajuće proročanstvo”, je i anksioznost u vezi matematike.

Ovako otprilike ide začarani krug:

nisam dovoljno pametna za matematiku, što proizvodi anksioznost pred rešavanje zadataka.

Anksioznost deluje ometajuće na koncentraciju i funkcionisanje radne memorije. Samim tim, padaju performanse na zadatku.

Čime se potvrđuje početno uverenje.

Pored toga, i anksioznost se doživljava kao manifestacija manjih sposobnosti. Koja proizilazi iz naših osobina ličnosti (čitajte nedostatka vere u sebe), a ne intelektualnih potencijala.

Matematika je oblast kao i svaka druga – zahteva rad i vežbu da bi bili uspešni u njoj.

Važno je da znate da, ako “patite” od odsustva vere u sebe u nekoj oblasti, to će negativno da utiče na Vašu uspešnost, uprkos Vašim prosečnim ili čak visokim potencijalima.

Da biste bili uspešni u nečemu, pa i matematici, važan preduslov je da postepeno izgradite uverenje “mogu ja to”. Sami ili uz nečiju pomoć.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Da li treba uzimati lekove?

Ako patite, a postoji lek koji može da umanji Vašu patnju, uzmite lek. Naravno, uz preporuku stručnjaka.

Ovde najpre mislim na psihofarmake.

Radim sa ljudima čije teškoće mogu značajno da se olakšaju uzimanjem lekova, a istovremeno i psihoterapijski proces.

Continue reading Da li treba uzimati lekove?

Zablude o PMS-u

Često čujem žene kako svoju razdražljivost, smanjenu toleranciju na frustracije ili ljutnju vide kao manifestaciju PMS-a.

Pre neki dan klijentkinja mi je rekla da je bila veoma ljuta, i tumačila je svoje osećanje PMS-om.

Inače je osoba koja previše radi i mnogo ugađa. I ima sijaset razloga da bude nezadovoljna.
Continue reading Zablude o PMS-u

Tuga kao sećanje

Ako ste tužni bez povoda ili je Vaša tuga po intenzitetu u neskladu sa sadašnjim gubitkom, u smislu da je preintenzivna, postavite sebi sledeće pitanje:

Kada je ova tuga bila istina?

Nekada je tuga sećanje na nešto što se desilo dok nismo imali razvijenu sposobnost govora ili na nešto o čemo nikada nismo ni sa kim pričali ili izgovorili u bilo kojem kontekstu.
Continue reading Tuga kao sećanje

Čemu služe simptomi?

Svaki simptom ima funkciju u našem psihičkom životu.

Iako je neprijatan, javi se da bi nam signalizirao da je naš psihički integiret ugrožen u jednom ili više aspekata.

Kao bol u slučaju opekotine. Zamislite šta bi se desilo sa našim tkivom na ruci, da ne boli kada dlanom dotaknemo vrelu ringlu….

Tako je i sa simptomima. Oni rade u našu korist. Time što nas pokrenu da se pozabavimo sobom.

Zato je dobro da ih “čujemo”, umesto da se rvemo sa njima.

To je jedna od veština koju možete steći na psihoterapiji.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

 

Jedan od načina za prevazilaženje teških trenutaka

Istraživanja su pokazala da ako ne govorimo o traumi koja nam se desila, 40% su veće šanse da se razbolimo.

Ako se ne osećate sigurno da pričate sa prijateljima o tome šta Vam se desilo ili nemate priliku da idete na psihoterapiju, postoji još jedan efikasan način na koji se možete uspešno nositi sa traumom.

A to je pisanje. Ali ne bilo kakvo, već o osećanjima koja osećate.

Ovakvo pisanje može biti korisno prilikom bilo koje traume. Na primer, suočavanje da dijagnozom karcinoma ili gubitak.

Jer nama je potreban smisao, a pisanje pomaže da damo smisao onom što se desilo. Ne nosi nikakav rizik, a ima moć da nas pokrene da organizujemo misli.

Pored toga, upotreba reči stimuliše razmišljanje.

Prilikom pisanja imenujemo osećanja koja smo osećali tokom i nakon traume, što je veoma značajno za njeno prevazilaženje.

Koliko dugo treba da pišete o traumi koju ste doživeli?

Neophodni minimum je 20 minuta tokom četiri dana. Ne možete preterati ako osećate potrebu da pišete više od toga.

Posebno je važno da pišete “iz srca”, ne “iz glave”.

Na kraju dana, kada imate mir, pišite o Vašim nevoljama bez osvrtanja na gramatiku ili na to šta bi neko rekao da to pročita. Jer to pišete za sebe, ne za druge.

Eric Barker, How to deal with anxiety, Tragedy or Heartache – 4 steps from research, Time, 2014.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.

Kako oprostiti roditeljima?

Svako od nas je osetio manje ili više bola koji je proizišao iz odnosa sa roditeljima. Tako će biti i kod naše dece.

Sebi dodatno možete otežati situaciju zahtevom da morate oprostiti roditeljima za određene postupke.

Ova vrsta opraštanja se neće desiti zato “što tako treba”, već kroz proces koji ima svoje faze.

Prvi korak ste napravili kada postanete svesni da Vaše određene teškoće proizilaze iz odnosa sa roditeljima.

Dalje sledi faza ljutnje, koja je zdrava i potrebna. Da se konačno oslobodite odgovornosti koja Vam ne pripada. Traje duže ili kraće, koliko Vam je potrebno.

Posle toga obično ide faza dolaženja u kontakt sa tugom koju ste osećali zbog različitih uskraćenosti kojima ste bili izloženi.

Zatim prevazilaženje zabrana koje su Vam upućene. I početak stvarnog življenja u tom segmentu Vašeg života.

Tek nakon toga možete autentično razumeti razloge zbog kojih Vaši roditelji nisu adekvatno odgovarali na Vaše potrebe i oprostiti im.

Na psihoterapiji možete efikasno proći kroz ovaj proces.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.