Samoproganjanje

“Kada ostanemo sami sa svojim osećanjima, u tmini noći ili pod nestvarnom svetlošću dana, često nas progoni glas koji se vrti poput pokvarene ploče: samo da sam, samo da sam, samo da sam….” T. Haris.

Ovo je odlična ilustracija samoproganjanja.

Kada se samoproganjamo onda se odnosimo prema sebi bez trunke empatije. Bez spremnosti da sagledamo kontekst u kome nismo postupili kako smatramo da je trebalo.

“Što nisam rekla Žiki šta mi smeta….Što se nisam založila za sebe…Što sam pocrvenela…Kako sam mogla dozvoliti da mi zadrhti glas….”

A sigurno postoji razuman razlog za to. Ako ne sada, onda je postojao nekada.

Ti razlozi “od nekada” su brojni – često niste dobijali to što ste tražili, lepljene su Vam etikete da ste dosadni, prezahtevni, preosetljivi, poredili su Vas sa drugima, u korist Vaše štete, itd…

Kada saosećanje prema sebi zameni samoproganjanje, lakše se diše.
Mnogo lakše.

Dr Danijela Budiša Ubović, psiholog i psihoterapeut, Novi Sad.