Relacione potrebe – univerzalna ljudska potreba za sigurnom povezanošću

Pretpostavljam da svaki psihoterapeut zna koliki je značaj kvaliteta emocionalne povezanosti majke i deteta (ili drugog primarnog staratelja i deteta).

Pojednostavljeno rečeno, ako majka ili drugi primarni staratelj konzistentno i dosledno odgovara na detetove potrebe, dete će razviti siguran stil afektivnog vezivanja. Ako to nije slučaj, razviće nesiguran obrazac vezivanja.

Obrazac afektivnog vezivanja se odražava na odnose sa drugim ljudima i u odraslom dobu, bilo da je on siguran ili ne.

Kada nam se klijenti jave na psihoterapiju, obično donose teškoće koje se u nekoj tački dotiču ove teme.

Na primer,  ako se klijent ne usuđuje da kaže “ne”, iako žudi za tim, to nesumnjivo ukazuje da se ne oseća sigurno u odnosima sa drugim ljudima.

U Integrativnoj transakcionoj analizi relacione potrebe se smatraju komponentom  ljudske žudnje za sigurnom povezanošću. Erskine, Moursund i Trautmann su 1999. godine empirijskim putem izdiferencirali osam relacionih potreba.

Dakle, po navedenim autorima, svaka osoba ima relacione potrebe. Ako su one zadovoljene, osoba se oseća sigurno u odnosu, a ako nisu, oseća se nesigurno.

Kada nam se klijent obrati za pomoć, naš zadatak jeste da odgovorimo na njegove relacione potrebe. Posebno na one koje nisu bile zadovoljene u odnosima sa značajnim odraslim u klijentovom formativnom periodu (tokom odrastanja).

O kojih osam potreba govore navedeni autori, kao i o tome šta psihoterapeut treba da uradi da bi odgovorio na njih, pročitajte u daljem tekstu.

Potreba za sigurnošću.

Ako terapeut konzistentno i dosledno razume, poštuje i prihvata klijenta (vidi ga kao ljudsko biće čiji doživljaji su normalni), on će se osećati sigurno da pokaže svoju ranjivost. Neće se plašiti da će izgubiti terapeutovo prihvatanje i poštovanje zbog toga kakav jeste.

U suprotnom, klijent će “da se zatvori”, odnosno aktiviraće se mehanizmi odbrane, kada će se značajno smanjiti verovatnoća da se kod klijenta pojave misli, osećanja, želje, sećanja koji su bili sakriveni godinama. Samim tim, nećemo biti od koristi za klijenta, bez obzira na naše teorijsko znanje i primenjene tehnike i intervencije.

Ako Vam je teško da razumete, poštujete i prihvatite klijenta takav kakav jeste, potražite pomoć supervizora.

Potreba za vrednovanjem, afirmacijom i značajem u odnosu.

Da bi ova potreba bila zadovoljena, potrebno je da klijent ima doživljaj da su njegove misli, ponašanja, osećanja i/ili fantazije značajni i da imaju smisla/funkciju (da služe nečemu). A zadatak psihoterapeuta jeste da pomogne klijentu da razume funkciju svojih misli, ponašanja, osećanja ili fantazija.

Na primer, terapeut će strategiju udovoljavanja drugim ljudima okarakterisati kao veoma mudar izbor deteta koje zavisi od odraslih, a koji nisu dovoljno prihvatajući. Ili fantaziju o posebnosti u nečemu kao veoma korisnu za preživljavanje u nedovoljno afirmativnom okruženju.

Rezultat odgovaranja na ovu relacijasku potrebu je povećanje klijentovog samopouzdanja i smanjivanje stida, samim tim i potrebe za poricanjem da postoji ono čega se stidimo (npr. pomenuto udovoljavanje). Na ovaj način se značajno povećava verovatnoća da klijent dostigne željenu promenu.

Potreba za prihvatanjem od strane stabilne i pouzdane osobe.

Klijentu je potrebno da se ugleda na nekog ko je mudar, snažan i pametan, da bi kasnije sam sebe mogao adekvatno štititi i voditi u teškim situacijama.

Zato je važno da terapeut konzistentno zainteresovan za klijentovu dobrobit, da mu dozvoljava idealizaciju, ali da je ne podstiče (da terapeut neće imati potrebu da ga klijent vidi kao savršenog i neranjivog). Što nas još jednom podseća na to koliko je važno da terapeuti imaju ličnu terapiju.

Da bi odgovorili na ovu relacijsku potrebu, važno je i da smo tu za klijenta kada smo mu potrebni (naravno uz uvažavanje naših granica).

Potreba za deljenjem iskustva.

Svako ima potrebu da bude sa nekim ko mu je sličan (u svom jatu :)). Posebno klijenti koji su viđeni od strane značajnih odraslih kao drugačiji i čudni.

Da bi terapet odgovorio na ovu klijentovu potrebu, potrebno je deli sa klijentom svoje ranjivosti, slična osećanja i fantazije, naravno ako se oseća dobro sa tim. Samorazotkrivanje terapeuta, koje je uvremenjeno i usmereno na klijentovu dobrobit, veoma je moćno za klijentovo isceljenje baš iz ovog razloga.

Potreba za samodefinisanjem.

Radi se o potrebi izražavanja jedinstvenosti i njenim prihvatanjem od strane značajne osobe/terapeuta.

Zato je važno da terapeut konstantno podržava klijentovo izražavanje sopstvenog identiteta i normalizuje tu potrebu. To se postiže kroz fenomenološko istraživanje. Ukratko, važno je da psihoterapeut pristupi klijentu otvorenog uma, bez predrasuda i mnogo pretpostavki, kao da ništa ne zna o njemu. Ovakav pristup mogućava psihoterapeutu da upozna klijenta onakav kakav jeste, sa svim njegovim specifičnostima. Čime klijent dobija šansu da se oseća prihvaćeno takav kakav jeste.

Potreba za uticajem.

Ovde govorimo o potrebi da utičemo na osećanja i ponašanje druge osobe. Terapeut koji vodi računa o ovoj relacijskoj potrebi, dozvoliće klijentu da utiče na njegova osećanja. Reagovaće saosećanjem kada je klijent tužan, razmatranjem zaštite kada je klijent uplašen, uzimanjem za ozbiljno klijentove ljutnje, i entuzijazmom kada je klijent srećan.

Potreba za inicijativom drugih.

Ljudi imaju potrebu da značajni drugi (uključujući i terapeuta) iniciraju kontakt sa njima, čime se prepoznaje i potvrđuje njihov značaj. U tu svrhu psihoterapeut inicira dijalog i kontakt, kada proceni da je to potrebno klijentu.

Ovde govorim o kontaktu u kontekstu već postojećeg psihoterapijskog odnosa. To bi značilo da će psihoterapeut npr. pozvati klijenta da čuje kako se oseća u teškim momentima, naravno pod uslovom da je psihoterapeut u redu sa tim.

Odgovaranjem na ovu klijentovu potrebu terapeut nije u ulozi Spasioca, čime ćemo se detaljnije baviti na edukaciji.

Potreba za pokazivanjem ljubavi.

Radi se o potrebi pokazivanja zahvalnosti i činjenja nečega za drugu važnu osobu. Terapeut koji vodi računa o ovoj relacijskoj potrebi klijenta, dozvoliće klijentu da izrazi svoju zahvalnost za pomoć koju je dobio.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, edukator i supervizor iz transakcione analize za oblast psihoterapije