U Transakcionoj analizi jedna od osnovnih intervencija je tzv. interrogacija – postavljanje pitanja. Najviše je koristimo na početku psihoterapijskog procesa, da bi se upoznali sa klijentovim referentnim okvirom.
Interrogacija bi u prevodu značila ispitivanje. Cilj ispitivanja jeste da se dobiju određeni odgovori.
Ako želimo da pitanje koje postavljamo ima i terapijski potencijal, potrebno je da sadržaj pitanja bude takav da poziva klijenta da traga za odgovorima o kojima ranije nije razmišljao.
Kada je u pitanju terapijsko istraživanje (eng. Inquiry), fokus nije na dobijanju odgovora već na procesu dolaženja do odgovora.
Osnovna pretpostavka koja stoji iza ovakvog pristupa je da psihoterapeut ne zna ništa o klijetvom iskustvu. Mi zapravo tražimo od klijenta da nas nauči o svom iskustvu, koje istražujemo zajedno.
Glavna svrha terapijskog istraživanja je da klijent otkrije odgovore, a tek onda i psihoterapeut. Kroz terapijsko istraživanje prvenstveno klijent uči o sebi, a potom i psihoterapeut o njemu.
Dve ključne karakteristike terapijskog istraživanja su poštovanje i iskrena zainteresovanost.
Poštovanje se odnosi na klijentovo biće, koje živi najbolje kako ume. Terapeut poštuje klijentvu borbu, hrabrost i posvećenost preživljavanju. “Sigurno postoji važan razlog što si odabrala da živiš tako” je jedan od primera pokazivanja poštovanja od strane terapeuta.
Poštovanje klijenta ne znači da se terapeut uvek mora slagati sa klijentom, odobravati i podržavati ono što on radi.
Iskrenu zainteresovanost za klijenta terapeut prvenstveno izražava neverbalno – kroz ton glasa i izraz lica.
Kada smo iskreno zainteresovani za klijenta, nakon što postavimo pitanje, pažljivo slušamo njegov odgovor. Ako razmišljamo o nečemu drugom dok klijent traga za odgovorom, mi nismo sa njim.
Time pokazujemo nezainteresovanost, koju je klijent više puta iskusio u odnosu sa važnim ljudima. Samim tim ojačavamo klijentov skript umesto da ga vodimo ka autonomiji.
Pitanja koja postavljamo tokom terapijskog istraživanja su otvorenog tipa.
“Reci mi više o tome….Kako se to desilo…..Šta za tebe znači to što si zaplakala pred kolegama ….?
Na ova pitanja klijent ne može da odgovori sa DA ili NE, što je dobro jer je time klijent podstaknut da govori.
Jedan od indikatora da psihoterapijski proces ide dobrim tokom je ako klijent govori više od terapeuta.
Šta sve istražujemo zajedno sa klijentom?
Odnos između klijenta i psihoterapeuta
Klijent se stalno podstiče da sagleda po čemu je odnos sa psihoterapeutom sličan, a po čemu različit od njegovih odnosa sa drugim ljudima.
Klijentovo unutrašnje iskustvo
Pošto je glavni fokus istraživanja klijentovo unutrašnje iskustvo, tokom terapeutskog istraživanja dosta se bavimo klijentovim:
fizičkim senzacijama – npr. “šta sada osećaš u telu?”
Fizičkim reakcijama, odnosno pokretima tela, što nam pomaže da klijent proširi svoju svesnost. Npr. klijent pokreće nogu kao da šutira nešto dok govori o majčinom alkoholizmu. Terapeut u tom slučaju može da pita: želiš li da je šutneš kada je pijana? Ili “šta kaže tvoja noga?”
Osećanjma.
Sećanjima.
Mislima.
Zaključcima i odlukama, koje nas dosta mogu naučiti o klijentovim strategijama preživljavanja.
Značenjima, koje klijent pripisuje određenim događajima, doživljajima i iskustvima.
Očekivanjima.
Moge aktivnost u kojima se nagažujemo su oblikovane našim očekivanjem šta će se desiti posle. Mi izbegavamo određena ponašanja jer verujemo da vode posledicama koje ne želimo. I obrnuto. A naša očekivanja proizilaze iz naših prethodnih iskustava.
Nadama.
Fantazijama.
Izvor: Erskine, R., Moursund, J, Trautman, R. (2014). Beyond Emphaty: a therapy of contact-in-relationship. Routledge, New York.
Dr sc. Danijela Budiša Ubović, edukator i supervizor iz Transakcione analize u oblasti psihoterapije
