Čemu služi žalovanje?

Kada nam se desi značajan gubitak, sledi proces žalovanja. Hteli mi to ili ne.

Žalovanje za gubitkom je jedini način da ga stvarno prihvatimo i krenemo dalje. I najintenzivnije je u prvih šest nedelja.

Kako izgleda žalovanje?

Tako što svakog dana neko vreme tugujemo za time što smo nepovratno izgubili. Prijatelja, partnera, zdravlje…

Problem je što mnogi ljudi žele da izbegnu ovaj proces kada dožive gubitak.

Najčešće jer veruju da je žalovanje znak slabosti. Ili da, ako krenu da žaluju, da se proces neće nikada završiti i da će postati nefunkcionalni.

Ova uverenja, po mom iskustvu, prenose se sa kolena na koleno, i u našoj kulturi su veoma prisutna. Naša okolina nas podstiče da ne žalimo za gubitkom, već da nastavimo dalje, kao da se ništa nije desilo.

Izbegavanje ovog procesa je štetno iz više raloga.

Kako ljudi izbegavaju da žale?

Jedan od načina je da negiraju da se gubitak desio i ponašaju se u skladu sa tim.

To u praksi znači da neće odvojiti ni malo ili vrlo malo vremena za proces tugovanja. Naprotiv.

Biće aktivniji više nego inače. Kroz rad, sport, izlaske, druženje.

Na prvi pogled deluje baš dobro.

Međutim, ova strategija je štetna iz više razloga.

Pre svega, jer ne vodi prihvatanju gubitka, već nam traži dodatnu energiju da gubitak “držimo pod tepihom”.

Zatim, obično ostavlja posledice na fizičko i mentalno zdravlje, naročito ako se primenjuje dugotrajno. Tu pre svega mislim na psihosomatske bolesti i strahove.

Gubitak je i dalje tu, iako ga negiramo, tako da, kada se desi sledeći gubitak, imaćemo dupli posao.

Dakle, iako bismo mi želeli da ne postoji ono o čemu ne mislimo, ono ipak postoji.

Zato tugujte i plačite kada doživite gubitak, jer je to jedini način da ga prihvatite.

Dr sc. Danijela budiša Ubović, psiholog, psihoterapeut, edukator i supervizor, Novi Sad.