Koliko je važno da slušamo sebe?

Meni je prostor u kojem živim i radim veoma bitan.

Čak mi je u dva navrata podstakao da započnem značajne promene, i u životu i u poslu.

Prvi put, pre mnogo godina.

Tada sam radila na psihijatriji pre podne, a popodne privatno sa klijentima.

Imala sam samo sat vremena pauzu između dva posla. Koju bih iskoristila za brzinski ručak i spavanje od 20 minuta. Da bih izdrzala da radim do 20h, a posle toga i putovanje za Bački Jarak.

U toj pauzi sam osetila koliko je lepo kada imam mir dok odmaram, da me niko ne prekida u tome.

Što mi je pomoglo da postanem svesnija želje da se odvojim od roditelja i živim sama. Da organizujem život po mojoj meri.

Posle toga sve je istorija.

Skupila sam nešto novca da bih otpočela samostalan život.

Nije to bio lak proces, ali je bio neprocenjivo koristan za mene.

Taj 21. novembar, kada sam se uselila u MOJ stan, smatram drugim rođendanom. Tek onda je moj lični rast i razvoj dobio puni zamah.

Samim tim i kvalitet života.

Negde u ovo doba pre tri godine uredila sam prostor za rad sa klijentima baš kako sam želela.

Jedna klijentkinja, koja je arhitekta, bila je ubeđena da mi je neko od njenih kolega osmislio ambijent i sugerisao kakav nameštaj da kupim.

A ja sam sama sve birala, po kriterijimu ISKLJUČIVO šta mi se sviđa.

Istovremeno sam držala edukacije iz Transakcione analize i naporno putovala po regionu.

I pogađate, često bila nezadovoljna ambijentom u kojem sam radila.

Vremenom je narastalo moje nezadovoljstvo. Što zbog umora, što zbog činjenice da imam prostor koji je po mojoj meri, u kojem imam posla više nego dovoljno, a često ga napuštam.

Da bih išla da radim gde mi, između ostalog, ne prija ambijent.

I tako je, na prvi pogled, bezazlena sitnica pokrenula čitav proces promene.

Ponovo, ostalo je istorija.

Pokrenula sam Udruženje za Transakcionu analizu Srbije (UTAS) u Novom Sadu, koje sam kreirala uz pomoć kolega iz Amerike, Holandije i Engleske.

Po mojoj meri – sa temama za koje mislim da su suštinske za dobru psihoterapiju. I, naravno, u ambijentu koji mi se sviđa .

I šta je poenta ove priče?

Da ne možemo zalutati kada pratimo onaj naš tihi unutrašnji deo, koji nepogrešivo zna šta želi, a šta ne.

A svaki put kada ga ignorišemo, završimo u ćorsokaku.

Dr sc. Danijela Budiša Ubović, psiholog, psihoterapeut, edukator i supervizor, Novi Sad.